…Veles krade Perunu ženu i odvodi je u svoj svijet, a Perun ju silom preotima bijući pritom suparnika svojim oružjem, tj. munjom i gromovima…
Slaveni su nekoć vjerovali da cijelim svemirom vlada troje vrhovnih bogova: gromovnik Perun, bog podzemlja Veles i Perunova žena Mokoš. Perun je bdio nad redom u Svemiru, a Veles je – u liku zmije ili zmaja (katkada medvjeda) – posvuda unosio nered: krao je vode, stoku, krao Perunu ženu i sina. Perun je preoteo Mokoš bijući suparnika svojim oružjem, to jest munjom i gromovima. Veles se nakon pola godine oporavio i ponovno pošao u kvar, pa će Perun opet krenuti u osvetu. Tako se izmjenjuju godišnja doba.
Slaveni su, osvajajući nove pokrajine, „smještali“ svoje bogove na mjesta u krajoliku koja su im odgovarala.
Peruna su obično zamišljali na nekom urednom vrhuncu, Mokoš uz neku vodu (rijeku, zdenac, mlaku) a Velesa u neka divlja mjesta (zarasle ruševine nastanjene zmijama, močvare, opasne stijene). Ta su mjesta opremili imenima od kojih su se neka do danas očuvala.
Rana opažanja o prostornim strukturama
Još prije gotovo stotinu godina češki je povjesničar Jan Peisker zapazio da su još nepokršteni Slaveni posvećivali svojim glavnim bogovima po dva posebno odabrana mjesta s obiju strana neke vode tekućice, tvoreći tako prostorne strukture, no njegovo je tumačenje kritična znanost odbacila. Pola stoljeća kasnije, ruski filolozi Vjačeslav Vsevolodovič Ivanov i Vladimir Nikolajevič Toporov pokazali su kako se može iz toponima i njihovih razmještaja u prostoru iščitati slavenska inačica kazivanja o dramatičnom sukobu između gospodara načela Reda i Nereda, kod Slavena Peruna i Velesa. Njihov je pristup na hrvatskom gradivu primijenio dvadesetak godina Radoslav Katičić. Godine 1996. Andrej Pleterski uočio je u tom gradivu neke pravilnosti koje se, složene u trokut, uredno ponavljaju na različitim mjestima. Time je dobio vrlo koristan i provjerljiv „alat“ za tumačenje mitskoga krajolika. Kod nas su ga prihvatili Vitomir te Juraj Belaj.